> "Znam da nije bila samo moja
   mozda sam u snu duboku
   ali zivi s stotinama boja
   Dalmacija u mom oku...."

Dobota me je vrglo na misli..., na poeziju i lipe rici. Nikako mi se je skupilo malo one melankolicne fece u prsima i pa mi vaja nac nacina za to izvrc vanka.  Jer sve se to moze kunpatit i sve je to dobro dok se covik ne pocme infisavat. E..., onda se moze rec da je nasta problem. Zato se jan onda nastojin  jos dodatno akumulirat i da ne bi to zavrsilo na zmulu ( neka je u tin prilikama martini s ledon prava stvar ), i to ipak rjesavan sa kojon dobron knjigom, srfanjem po netu i dodatnom mentalnom gimnastikom ispisivanja ove kolumne.  Jer kako san tu di san i ni lako zivit sa raskorakom vrimena ( napisa san to u jednoj svojoj pjesmi ) onda mi ovo dojde ki mali brevijar uspomena i melem na iseljenicku spoznaju. Ovo bi kako je pocelo veceras,  jos moglo zavrsit i nazbilj malo osobnije..., sto ne bi bilo pametno. Za to je ipak prikladnija poezija. A i vec prin san bi reka da se necu navuc na piz.... nje po ovoj skatuli, jer bi to ionako izgledalo iritirajuce onima sto ovo citaju. Ako  uopce ima kogago sto to cini !?

Uglavnom..., ipak cu se nadovezat na jedan  zanimljiv stih ili izreku, nedavno pricitanu upravo u gore spomenutom raspolozenju. Ona van glasi ovako:
"Ljubav je nalik na vodu. Ako je nesto ne uzburka, ona truli kao bara." Napisa je je Arturo Graf. Ne poznajen doticnog gospodina, ali san mu zahvalan za jos jednu novu spoznaju i inspiraciju koju mi je sa njon potaknu. Tako da san apropo nje poce kontat ovako.

 Zivimo nas velika vecina u ovoj velikoj i dalekoj zamji sa stalnim, povremenim, malim, velikim ili nikakvim razmisljanjima ( kako ko ), na onu drugu zemju sto smo je ostavili. Stalno ili zavaravajuce privremeno, opet kako ko. U tin nasin sadasnjin i onin prijasnjin razmisljanjima, sjecanjima, uspomenama a najvise poradi velike jubavi za misto i skoj ti nasi judi su se skupjali i druzili. Pomagali su se, podrzavali, kurazili su se u nevoji i neznanju, tetosili se u zalosti a i radost svoju dilili..., opet zajedno. I tako ih je to zajednistvo odrzavalo, davalo in one potrebite force kad bi zapelo i u tujen se svitu smacalo. Jer mi Hrvati, Blacani smo takvi. I kad su "bombe, raspe, rivolveri", to je opet iz jubavi. Iz jubavi se je pomagalo Doma. Oduvik, vazda i kad god je to bilo potriba. A najvise za ovega zadnjega rata, Domovinskog i oslobodilackog. Pomaze se i danas opet poradi te jubavi i zato na oglasnoj ploci u "Dalmaciji-Sydney" stoju dvi molbe. Jedna za vatrogasce, a druga za nogometase. Nase mlade "zmajeve".  Sto njih svakako triba pomoc. Jer je boje da mladost trce po terenu, nego da se drogira u parku.

 Da ni bilo alavija te jubavi ne bi bilo ni Dalmacije u Sydneyu, ni Dalmatinca u Perthu ( njima doduse vec petnajest godisc fali razuma ), ni drugih udruga i klubova po Australiji. I svuda po svitu di zive Blacani i drugi Hrvati. Tako da pa ne bi bilo ni oglasne ploce za koje molbe i sve bi  bilo puno vise zagropano, kad je  ovako i danas nike stvari tesko odgropavat. A mozda je tako bilo i unazad cetrdeset godisc kad se je stvarala i utemeljila Dalmacija...., ona u Sydneyu, razumimo se. Ne znan..., jos se nisan bi ni rodi, a ni otac mi ni  tada bi jos pohodi ovi skoj. Ucini je to koje godisce kasnije i brzo se vrati. Govori je da je to poradi matere i mene. Eto ti pasje sudbine u zivotu. Ja san danas ionako svejedno ode.

 Soma i uz one poznate "bombe, raspe, rivolvere" ( Momotovo "Zivit u strpljenstvu" mi je postalo ki vlastita punistra djetinstva ) koji su kod Blacana a i kod "Roka i Cicibele" bili uvik poradi jubavi stvorena je Dalmacija. Do godisca punih cetrdesert godisc staza. Godisnjica ki u braku. Duga i taman za respetirat. Kako i ona druga osandeseta, tragicna i poucna istrovremeno. Prigradica 1925-te.

 Ljubav dakle mora bit uzburkana. Sto bi se protumacilo da i Dalmacija koja je nastala iz jubavi, zajednistva, uzajamnosti, respeta isto tako mora bit vazda na maesrtalu. Da jon kad bilo vaja zavrc koji znamen da se ukazu oni kolunbari ( jeli se to tako rece ) sto se siru i siru i u temu dospiju recimo opet tamo digo do Prigadice..., odakle je sve pocelo. I tako uzajamno. Jedni prima drugima sirit frekvencijalne valove, sto se zajednicki prozimaju i salju pozitivne vribacije..., ( ode cu stat jer se ne razumin u fiziku ).

 Ali akonto tih pozitivnih vibracija za ubuduce, jer je vise red da buducnost sagledavamo u ten koluru, nastala je i ideja za "Dalmaciju u sto koluri". Tako san poradi one Dalmacije doma, a i cile Hrvaske, i poradi one u Sydneyu, odluci zavrc ovih pet-sest stvari sto san promisli. Da  malo zastrapje ta voda-jubav i da se svi skupa mozebit poradi tega probudimo i otresemo.  Da ne ispadu ove dvi godisnjice trule, a cejad stufana i zaboravjena. A na koncu bilo bi lipo stogod ucinit, jer ova nasa cejad ode to i miritaju. Opet poradi jubavi..., i jos stogod drugog.

 "Dalmacija u sto koluri" ( ovo je samo okvirni naziv ) bi bila jedna poklon manifestacija iz Doma za sva ova godisca koliko traje nasa duga iseljenicka sudbina, a akonto one dvi godisnjice na godinu..., 2005-tu. Znan da vrimena nisu laka i da ni solad, ali kad bi se islo za tin da kapne koji solad od Zupanije, pa i od Drzave, i uz potporu gospodarstva ( pogotovo Poljoprivrede, koja ima svoj interes ), moglo bi doc do lipo osmisljene posjete.  Svojte je usuda, svak ima kogago sto bi mu moga nabit komin dvi-tri setemane.  IA onda bi se dogodila festa.  Tako da bi ta nasa sjecanja na pjesmu, ric, sliku, spizu..., sto sve ne, mogla bit zaokruzena u sto koluri Dalmacije. U njezinu povjest..., a i nasu povjest. U njezine zvuke..., a i nase zvuke. U njezine slike..., a i nase slike..., i tako redom kroz "Kumpanje, Meri Cetinic, Franu Franulovica, Miljenku Sardelic..., sve jedno..., za pomcenje.  Za zahvalnost i uzajamno postovanje. Za zajednistvo. Za jubav koja ne lokvi i truli.

Zdravi i veseli bili, Vas Mate!