Vec dulje vrijeme razmisljam o ispisivanju jedne kolumne koja bi se odnosila na svakodnevni zivot nas iseljenika ovdje u Australiji. Postoji bezbroj pitanja , razmisljanja ,strahova, sumlja koji ti se namecu ,koji te muce i na koje pokusavas naci odgovor. 
Zasto ovdje? Zasto tako daleko?
Cemu ta zagonetna ljudska sposobnost da napusta sigurno i odlazi u nepoznato?
Jucer . Danas. Sutra.
I ne samo ja , vec i oni prije mene i oni koji ce nazalost doci i poslje mene. Proces se nastavlja , on je vec kontinuitet nase stvarnosti. Prihvatiti ga i razumjeti. Da, razumjeti iz obostrane perspektive. Ove su duse rastavljene na dvije polutke. I nisam jednom zazivao Andjela da mi se vrati;

Povratak Andjela
Sazivljen sa raskorakom vremena 
U sakramentu jeftine srece
Prodajem dusu zelenom vragu 
Gubeci dio po dio
Vlastitog sebe
Dok neka crna ptica 
Krijesti I krijesti
U obljetanju moga Doma
Ja se skrivam negdje- ne znam
Sa licem ostarjelog klauna
Njem u smijehu
U zagrljaju opipljive boli
Sa suhim suzama
Prikrivajuci svoj prezir i izdaju
Vracam se u sobu djetinstva 
Molitvama izrecenim zivotu davno vec pregazenim
U slabosti
U proklestvu prokletnika
Sa suzanjstvom ocekujuci svog Andjela da se vrati
Da obnovi nas zastitnicki savez
I odagna crnu pticu rugalicu

Ne bih htio da ovo bude samo isprazno ispisivanje mojih promisljanja. Njima osim toga i nije mjesto na ovim stranicama. Htio bih da to bude jedan glas iz zemlje koja svakodnevno u tisucama misli na Blato I Hrvatsku. 
Molio bih za sve njih da to budu Promisljanja iz Australije.

Leo Padovan