Osmog dana devetnice u svetištu bl. Marije propetog Isusa euharistijsko slavlje u svetištu pjesmom je uzveličao Dječji zbor iz Lumbarde. Fra Diego Deklić, voditelj euharistijskog slavlja je u propovijedi dotaknuo pitanje naše vjernosti i ljubavi prema gospodinu.
»Jedan od načina na koji proroci opisuju odnos između Božjega naroda i samoga Boga jest zaručnički odnos ili odnos između muža i žene, odnos između zaručnika i zaručnice. Tako proroci često promatraju odnos između Boga i njegova naroda. Međutim, narod Božji kao Božja zaručnica za razliku od Boga, koji je uvijek vjeran, uvijek vjeran ostaje, nije uvijek Bogu bio vjeran, nije mu uvijek ostajao vjeran, i onda su proroci promatrali to kao ženu koja se iznevjerila svome mužu, koja je učinila preljub. Takav odnos između Boga i duše, zapravo je i naš odnos prema Bogu. Možemo se ovdje zapitati: je li taj naš odnos prema Bogu onakav kakvog opisuje Bog kada kaže: 'Zaručit ću te sebi dovijeka, zaručit ću te u nježnosti i ljubavi, zaručit ću te sebi u vjernosti'. Gdje smo zapravo mi u odnosu prema Bogu, je li naš odnos prema Gospodinu takav, zaručnički odnos koji je odnos nježnosti i ljubavi, koji je odnos u kojem se zahtjeva vjernost. Ne možemo ovdje a da se ne sjetimo one koja je na jedan tajanstveni način prisutna među nama, a to je Bl. Marije Propetog Isusa koja je u svome duhovnome životu rasla veoma brzo mogli bismo reći da je bl. Marija prije izrasla duhovno nego tjelesno, jer je već kako sama piše u svojim autobiografskim bilješkama u 14 godini na blagdan Gospe od zdravlja 21. studenog, u 14. godini dakle, položila doživotni zavjet djevičanstva. A da, kako to ona sama piše, nije zapravo niti znala što zapravo taj zavjet zapravo do kraja izriče. Ona, kako je shvaćala tada, je shvatila zapravo bit djevičanstva, a to nije samo neporočnost tijela, nego zapravo ona je to shvatila kao veliku ljubav. U 14. svojoj godini obećala je Isusu doživotno svoju ljubav, potpuno svoje srce da će pripadati samo njemu i nikome drugome, zato je odlučno odbijala svakog prosca koji je došao na njihova obiteljska vrata, jer je Marija već bila zauzeta. Marijino srce pripadalo je od 14. godine samo Isusu. Naravno to je jedan poseban put, i jedan poseban poziv koji se ne daje svakome, daje se osobama koje su pozvane na posvećeni život, redovnicima i redovnicama, da njihovo srce pripada cjelovito i potpuno samo Bogu, samo Isusu, ali na neki način možemo promatrati i na širem planu, da je svaki kršćanin pozvan na nešto slično, a to jest da naše biće, naša duša i tijelo bude potpuno posvećena Gospodinu Isusu, na različit način od redovnika i redovnica, ali svaki kršćanin bi trebao na jedan način to živjeti, tu svoju ljubav prema Gospodinu. To je to zaručništvo o kojem piše večerašnji prorok Hošea. Valja se onda zapitati gdje je to moje srce? Marijino srce od 14. godine bilo je svo Isusovo, a gdje je moje srce ovoga časa, kome moje srce pripada? I ako li pripada Isusu, koliko pripada Isusu? Koliko posto? Je li samo nekoliko posto, ili malo više?

Dok primamo sv. Sakramente, dok se ispovijedamo, Gospodinu se otvaramo i njegovu spasenjskom djelovanju. Da nas diže iz mrtvih, kao ona djevojka koju je, večeras smo čitali, uzeo za ruku i podigao iz smrtne postelje, i djevojka je oživljena. To se događa na primjer u svetoj ispovijedi, kada smo mi duhovno mrtvi živeći u grijehu, a Gospodin nas izvlači iz te smrti i daje da budemo živi. To se događa kada Gospodina dotičemo u sv. Euharistiji, kada se pričešćujemo, kada mu dolazimo tako blizu, čak i bliže negoli kako bi smo mu mogli doći da je na ovoj zemlji kao čovjek. Mi smo čak još sretniji da Isus nije u tijelu s nama, sretniji smo od apostola, zašto? Jer dok je Isus hodao ovom zemljom mogao je biti samo na jednom, jedinom mjestu. Tamo su trebali doći oni koji su ga željeli vidjeti il je on trebao poći onamo gdje je trebao poći. Ali nisu ga mogli susresti svi, nisu ga mogli čuti svi, nisu ga moli dotaknuti svi, nego oni koji su bili blizu njega. A danas, kada je on uskrsli, kada je on proslavljeni, kada se nalazi u svetom otajstvu Euharistije, svako od nas ne samo da ga može dotaknuti nego ga može primiti u sebe samoga. To znači ne samo da mu možemo biti samo tijelom blizu, kao što smo ovdje blizu jedni drugima, jer smo svi pomalo stisnuti i sjedimo jedni do drugih. Mi Isusu možemo biti još bliži jer Isus postaje dio nas samih a mi postajemo dio njega samoga. To su velika otajstva koja nam se događaju pred očima, a nažalost, nekada mi toga uopće nismo svjesni. Velike se tajne i velika otajstva Božje ljubavi događaju pred našim očima, a mi nekada često ostajemo hladni i tražimo neka druga duhovna uzbuđenja, možda neke čudotvorce koji hodaju ovim svijetom, ozdravljaju bolesne, a Isus ovdje živi, uskrsli, Isus onaj koji se nudi za hranu, Isus onaj koji uskrisuje duhovne mrtvace, Isus onaj koji liječi tjelesne bolesti.
I zato večeras, i u ovom danu priprave za blagdan bl. Marije Propetog, želimo po njezinom zagovoru moliti, Marijo kao što si ti bila tako pozorna na Gospodina, kao što ti nikada nisi bila ravnodušna na njega, nego si često vračajući se sa sv. Pričesti znala ostati kao ukopana, sva orošena suzama, jer si shvatila koga si primila, jer nisi bila ravnodušna, kao eto nešto smo obavili, pa idemo na druge poslove, nego te to duboko potreslo to otajstvo, pa pomozi i nama koji možda nismo toliko duhovno narasli kao ti, da bi smo mogli rasti, ako nismo došli do neke mjere, ali nemojmo se barem zaustaviti. Ako Gospodina još ne ljubimo kao što ga je ljubila Marija, u 14. godini pa sve do kraja svojega života, ali nemojmo se time onda zadovoljiti. Nemojmo reći, dosta nam je ovako kako smo, nećemo se više trudit.. To bi bila smrt za duhovni život. Jer ako se ne napreduje, onda se sigurno nazaduje. Zato večeras u ovom euharistijskom slavlju molimo to i od Gospodina da nam ražari srca, da nam dotakne srca da prepoznamo da on nije daleko. Da ga možemo, kao ona žena, živom vjerom dotaknuti u svetim otajstvima. Da ga možemo, kao ona djevojka, imati iskustvo da je on dotaknuo nas, da je on uzeo nas za ruku i poveo nas u život. Jer gdje je Isus tu je život. Sjetimo se što je rekao Marti, sestri pokojnoga Lazara, kada je Marta rekla, znam da će moj brat uskrsnuti od mrtvih, ali kada? O uskrsnuću u posljednji dan, a što joj Isus kaže – Ja sam uskrsnuće. Dakle, gdje je Isus ne treba ništa više čekati, tu je punina, tu se sve ostvaruje, tu je život u punini i zato sretni što možemo pomalo ući u tajnu toga Božanskoga života sudjelujmo u ovim svetim otajstvima, na još svjesniji način, želeći ono što Gospodin želi od nas, a to je sve žarću i žarću ljubav i naše posvećenje.«

Nakon euharistijskog slavlja uslijedilo je klanjanje Presvetom Oltarskom Sakramentu do 24 sata. Uz sestre Kćeri Milosrđa sudjelovali su Franjevački svjetovni red, molitvena grupa Marija Petković, članovi bratovština Svete Vičence i Svih svetih, zajednica mladih, obitelji i drugi.

s.M. Jasminka Gašparović

alt

alt

alt

alt


Ispis