Drugog dana devetnice pred blagdan bl. Marije Propetog u Blatu na Korčuli, euharistijsko slavlje u svetištu predvodio je o. Nikola Leopold Noso, OP. U propovijedi se osvrnuo na Evanđelje dana o tome kako je Isus iz opsjednutih istjerao zloduhe. „Ovdje se Isus susreo sa zlom, ne sa fizičkim zom, bolešću, nekom prirodnom nepogodom, nego susreo se sa živim, osobnim zlom, zlim duhovima koji su opsjeli ova dva čovjeka i koji su od tada živjeli u grobnicama i nitko nije njihovim krajem prolazio zbog straha da mu se nešto ne bi dogodilo. Isus ovdje pokazuje svoju moć, pokazuje da je jači i od zlih duhova. Ovo je susret koji pokazuje da se i zli duhovi boje njega i da oni znaju da nemaju puno vremena da još vladaju na ovome svijetu, na ovoj zemlji i da muče ljude jer njihov čas i njihovo vladanje se približava kraju. Zato kažu oni da je došao prije vremena. Kojega vremena? Vremena sudnjeg dana, odnosno njegovog drugog dolaska kada će zlo biti potpuno pokoreno i potpuno onemoćalo, otići će gdje mu je mjesto“.

Naglasio je da koliko su ovi bolesnici bili teški slučaj, još teži su bili stanovnici Gerazina, koji su ga na fini način zamolili da ode iz njihova kraja. „Mislim da bi se puno više trebali bojati ne zla koje se vidi, kao što se vidi u primjeru ovih dvoje nestretnih ljudi koji su opsjednuti zlom, nego onoga što se pokazuje nakon toga. Događa nešto, što je zapravo začuđujuće. Svinjari, koji su izugubili svinje, jer je u njih ušlo to zlo i one su se utopile u moru, svinjari koji su vidjeli da su ti ljudi godinama patili, strašili, da više nisu razlog njihove muke i pitali su njihovo oslobođenje, oni odlaze u grad, govore u gradu što se dogodilo i sa tim ljudim mole Isusa da ode iz njihova kraja. Oni su ga lijepo pristojno zamolili da ode iz njihovoga kraja. Želio bih posvjestiti da je puno gore tzv. „pristojno zlo“, zlo koje se predstavlja kao jako dobro i koje zapravo tjera Isusa. Dakle, ljudi u tome gradu su čak u puno težem stanju, nego ova dvojica opsjednutih koji su živjeli po grobnicama, jer ti ljudi nisu niti svjesni svoga čina, nisu niti svjesni svoga zla, niti onoga koga odbijaju i zapravo na „fin“ način tjeraju iz svog zavičaja“.

To je ono što se događa danas u čitavome svijetu. „Isusa se tjera na fin način: iz škola, iz vrtića, iz bolnica, iz javnih ustanova, iz zakona i Isusu se na „fini“ način govori: Isuse, mi te ovdje više ne trebamo. Na taj način dogodit će se to, da će mnogi ljudi, čitavi krajevi, pa čak i čitavi narodi biti obuhvaćni tamom zablude, jer će biti u toj zabludi, vjerovat će, pa gledaj naš predsjednik je za to, naša kraljica je za to, naša vlada je za to, to znači da to onda valjda vrijedi, da je to dobro, ako su svi ti veliki ljudi, učeni za to. I zapravo će mnogi potpadati pod veliko zlo. Pogotovo kad se to još prenosi preko televizije, preko radija i preko drugih sredstava priopćavanja.

Možemo mi isto tako tjerati Isusa iz svojih obitelji, svojih kuća, tako što ćemo biti ravnodušni prema njegovim riječima, prema njegovim zapovijedima, tako što ćemo omalovažavati da se nedjeljom ne smije raditi, tako što ćemo omalovažavati da treba živjeti u predbračnoj čistoći, tako da ćemo omalovžavati molitvu u našim obiteljima, odlazak na sv. Misu nedjeljom, tako što ćemo reći: ma dobar je naš Bog, ne moramo mi baš uvijek biti dobri, niti se toliko truditi u našoj vjeri. To je sve put, koji nas često puta može zlo zavesti. A što se tiče ovoga najstrašnijeg oblika, opsjednuća, ono se isto tako, često puta događa po malim koracima, kada ljudi napuštaju Boga. Napuštaju jedan dan, pa dva dana, pa godinu dana, pa im srce otvrdne u psovkama, u opačinama, u bludu i drugim grijesima, i takvi ljudi postaju otvoreni i za djelovanje zlog duha i takvi ljudi mogu biti itekako zarobljeni u svom životu i pogođeni utjecajem zla.

Ovo nas evanđelje želi s jedne strane ohrabriti, jer nam pokazuje da je Isus jači od svakoga zla, osobnoga zla, zlih duhova, ali isto tako nas Gospodin Isus želi opomenuti da pazimo da u svom životu ne budemo „fini“ s Isusom, a da ga zapravo udaljujemo od svoga srca i od svoje obitelji, od svoje zajednice gdje živimo i gdje radimo“.

Na kraju je o. Nikola istaknuo kako je blažena Marija Petković „shvatila da brinuti za ljude, brinuti za djecu, za siročad, za siromašne, za one koji su napušteni, ne znači dati im samo koricu kruha, niti im dati krov nad glavom, nego isto tako da im u srce i u dušu usadi ljubav prema Isusu koji je jači od svakoga zla. I da toj djeci već u najranijoj dobi kroz vjeronauk, kroz kateheze, kroz razgovor, kroz molitvu sa djecom i za tu djecu, da im dade čvrstu vjeru, čvrsti oslonac u Isusa Krista, da ih nikada zlo na savlada, niti na fini način niti na ovaj koji je bio na početku, kroz ovu veliku zarobljenost i opsjednutost. Mi bismo se treabli ugledati u blaženu Mariju, biti ohrabreni primjerom njezinim, da budemo svjesni koliko je njezino poslanje i misija vrijedna i koliko je ona zapravo duša spasila od zloga upravo na ovaj način. Na jedan strpljivi način, blagi način, radila je sa ljudima, radila je sa djecom i na taj način ih je izvukla, ne samo iz neke neimaštine i siromaštava fizičkoga, nego isto tako i duševnoga i duhovnoga. Neka nam Gospodin pomogne da u tome nastavimo njeziniom putem“.

 

Euharistijsko slavlje pjesmom je uzveličao zbor mladih „Stope“ pod vodstvom s.M. Danijele Lisica.

 

s.M. Jasminka Gašparović