BLAGDAN SVETOG TRIPUNA
U povodu blagdana Svetog Tripuna, zaštitnika Kotora, 03. veljače 2008.godine, mnogi naši župljani kao i članovi bratovštine Svete Vincence pod zaštitom Srca Isusova, članovi bratovštine Svih Svetih i HGU Svete Vincence svojim hodočašćem uveličali su ovu proslavu. Prenosimo tekst s portala www.politika.com, autora raguse, koji detaljno opisuje ovogodišnje obilježavanje dana Sv. Tripuna.
Sveti Tripun u Kotoru
Ned, 03/02/2008 - 22:06 — ragusa
Nikad ti ne bih mogao reći zbogom,
zemljo neizrecive ljepote,
dok samac u daljini kročim trudnom nogom
i svaki dan tvoj žudim, što mi ga udes ote.
(Frano Alfirević: Spomen na Boku)
Iznenađenje ili ne – na dan svetoga Vlaha ragusa u Kotoru! Jednom ranijom prigodom najavih priču na ovu temu – pa evo je.
Dakle, danas je sveti Vlaho i Dan grada Dubrovnika, svečana proslava u Gradu. Pisao sam nešto o tome u prethodnom dnevniku prije dva dana. A danas odlučih – za razliku od ranijih godina – ne na Stradun, nego pravac – Kotor! Raniji dogovor s prijateljima iz Boke. I povod za priču koja na prvi pogled ne pripada ovdje. Ali pojavit će se razlog, ne sumnjajte.
Dubrovnik i Kotor slave svoga sveca zaštitnika istoga dana – 3. veljače. A ne radi se o istom svecu što ga različito zovu, nego o različitim svecima. Stoljetni rivalitet dva grada 'lomio' se i na njihovim središnjim proslavama, nije to bilo dobro i jednom je presječeno – oba će slaviti istoga dana. Čuo sam nekad tu priču, zaboravih detalje. Legenda ili stvarnost – nisam to uspio provjeriti ni danas u Kotoru, moji prijatelji ne znaju za to, ali znaju da negdje u studenom ima mali sveti Tripun, ne slavi se, ali postoji. Vjerojatno ne bez razloga. Davno je to bilo, u moderna vremena i legende padaju u zaborav.
I tako, eto mene u Kotoru jutros prije devet i po. Susrećem se s prijateljima, srdačan pozdrav, čestitanje feste ... slično k'o u Gradu. A festu pratimo od početka. Izlazi kotorska glazba na gradska vrata, za njom odred Bokeljske mornarice i postrojavaju se. S druge strane pristiže tivatska glazba i njihov odred. Spajaju se bokeljski mornari u jednu postrojbu, stare odore i oružja (i mnogi mornari su vremešni, ali ima i mladih), sve je spremno za ulazak u grad.
Žurimo pred katedralu zauzeti mjesto pored ograde na trgu, tu će Bokeljska mornarica izvesti svoje čuveno kolo. Skupilo se dosta svijeta, pred ulazom u katedralu biskupi i uglednici. Neke prepoznajem, a svima imena čujem na početku mise, pa evo ih. Biskupi Juraj Jezerinac (vojni ordinarij HV), Slobodan Štambuk (hvarsko-bračko-viški), Ðuro Ðuđa (grkokatolički apostolski egzarh Crne Gore i Srbije), te domaći biskup Ilija Janjić. Tu je i gradonačelnica Kotora Marija Ćatović i njezin zamjenik, potom dr. Petar Turčinović i Božo Vodopija, naši veleposlanik i generalni konzul, potom veleposlanici više zemalja (Austrije, Njemačke, Mađarske...), ali i dubrovačko-neretvanski dožupan Miše Galjuf. Sigurno je i delegacija Bokelja pošla na festu u Grad. Davni rivaliteti su prošlost, u današnjem vremenu trebamo poštovati i posjećivati jedni druge, uostalom, zato se i ja odazvah jednom takvom pozivu. Vidim i hodočasnike iz Hrvatske, među kojima se posebno ističu Blaćani s Korčule. Bratovština svete Vincence u 'punom sastavu' i s barjakom, obučeni u svoje odore (slične ministrantskim) u pratnji svoje limene glazbe – sama mladost, također u lijepim novim odorama, crveno i bijelo – što bi mi u Dubrovniku rekli, od gusta ih je viđe'.
Točno u 10 sati stiže Bokeljska mornarica na trg u zajedničkoj pratnji kotorske i tivatske glazbe. Postrojavaju se pred crkvom. Stiže i admiral dr. Miloš Milošević (časni starina od 88 godina, visok i mršav, povjesničar iz Dobrote). Prima prijavak i obilazi postrojbu, pozdravlja barjak svetoga Tripuna i crnogorsku zastavu. Nebo sivo, počinje i po koja kap kiše, otvaraju se kišobrani, valjda kiša neće pokvariti festu. Dio mornara ostaje, a plesači se spremaju za ples. Ipak, nebo se smilovalo, zatvaramo kišobrane.
Samo jednom godišnje izvodi Bokeljska mornarica svoje prastaro kolo, i to na dan svetoga Tripuna ispred kotorske katedrale. Jedini izuzetak su eventualna gostovanja izvan Kotora, kakvo je bilo i prošloga proljeća u Gradu, ispred crkve svetoga Vlaha. Prisjećam se toga njihova nastupa. Krasan sunčan dan, dolaze oni s Pila u dvoredu Stradunom, predvođeni kotorskom glazbom, izvanredan prizor. Vidio je Stradun mnoge vrijedne nastupe, daleko od toga, ali i Bokeljska mornarica, povijesna postrojba koja datira iz pradavne 809. godine, i njezin nastup pred crkvom svetoga Vlaha sigurno je događaj vrijedan pamćenja. Slično je bilo i danas u Kotoru. Izvode oni svoje mornarsko kolo, škljocaju aparati i snimaju kamere. U samoj završnici otvara se kolo, u njegovo središte ulaze admirali – veliki (dr. Milošević) i mali (dječak Marko Luković) – s barjaktarima, te gradonačelnica i biskupi. Emocije se osjećaju u zraku, odzvanja pljesak brojne publike... Svi se upućujemo u crkvu.
Citiranim stihovima Frana Alfirevića iz pjesme Spomen na Boku započeo je i mons. Juraj Jezerinac svoju propovijed u kotorskoj katedrali. Ne morate mi vjerovati, ali jedino što sam unaprijed planirao za ovaj dnevnik, baš je citiranje tih stihova na njegovu početku. Valjda je Bog tako htio da ih čujem i iz biskupovih usta. Pitate se o čemu je još govorio vojni ordinarij? Ako ste to pomislili, nije njegova propovijed razlog ovoga dnevnika. Pohvala multikulturnalnosti i multikonfesionalnosti Boke, te uzornom suživotu njezinih žitelja. Ali i potreba da Europa ugradi svoje kršćanske korijene u temeljne akte svoga suvremenog zajedništva. Gorljiv kao i obično, ali i uvjerljiv, bez bilo čega što bi se u ovoj osjetljivoj sredini moglo doživjeti kao problematično. Zna on svoj posao, 'provokacije' su za 'domaći teren'.
Procesija slična onoj u Gradu, zvone gradska zvona ... samo što Kotor nije Dubrovnik. Uske i nepravilne ulice, često uže od dva metra, zapinju barjaci i baldahin o žice razapete među kućama. Ni približno tako veličanstveno kao u Gradu, iako je sadržajno jako slično. Ali ima i razlika. Prolazimo pored pravoslavnih crkava. Otvorena su im vrata, svećenici stoje ispred i odaju počast svetom Tripunu. Jedna, i to čudna izgleda, u tome odskače – svećenici kade tamjanom prema procesiji, a jedan momak povlači konop zvona na novoj preslici, čiji se zvuk utapa u skoro zaglušujuću zvonjavu.
Prijatelji mi tumače situaciju. To je tradicija, ali ima i novosti. Tako su prošle godine pravoslavne crkve bile zatvorene, a njihovi svećenici nisu pozdravili procesiju. Bio je to odgovor Srpske pravoslavne crkve (SPC) na zvonjavu zvona katoličkih crkava u Boki, kojima je obilježeno izglasavanje neovisnosti Crne Gore na referendumu. Vjerojatno vam je poznato i ono o borbi Crnogorske pravoslavne crkve (CPC) za autokefalnost, o protivljenju SPC tome, kao i povijesne činjenice o dokidanju autokefalnosti CPC nakon formiranja kraljevine SHS, preteče prve Jugoslavije. A stiže i objašnjenje o onoj crkvi čudna izgleda i srdačnijem odavanju počasti. To je crnogorska crkva, zapravo kuća koja je pripadala Kotorskoj biskupiji, a ova ju je poklonila CPC-i! Zato mi ta zgrada, onako u prolazu, i nije djelovala kao crkva. Zapravo je to obična gradska kuća s postavljenom preslicom i zvonom poviše ulaza. I tako, svako naše malo misto ima svoje čari ..., što bi rekao nenadmašni Smoje.
Odlazimo na objed. Lijepa domaća atmosfera. A tema za razgovor napretek. Nastavljamo s komentarima feste, ali i širih okolnosti. Poznato vam je kako je prošao dubrovački kraj u Domovinskom ratu, a agresija je stigla i iz Crne Gore. U Morinju je bio logor u kojem je nastradao nemali broj ljudi. Ali, na svoj način, nastradali su i Hrvati u Boki, bila su to za njih teška vremena. Mnogi su i trajno napustili Boku. Ovi koji su ostali zaslužuju naše poštovanje i pomoć. U Crnoj Gori je 8-9 tisuća Hrvata, od toga 6-7 tisuća u Boki kotorskoj. Čak oko 60% ukupne kulturno-povijesne baštine Crne Gore čini baština naših Bokelja. Znamo li koliki je teret na toj malobrojnoj skupini naših sunarodnjaka da opstane i sačuva svoju kulturno-povijesnu baštinu? Je li to samo njihova odgovornost?
Lako je odgovoriti na ova pitanja, ali treba nešto i učiniti. Bitno je poboljšan položaj Hrvata u Boki nakon stjecanja neovisnosti Crne Gore, čemu su i sami odlučno doprinijeli. Uživaju oni poštovanje proeuropske Crne Gore, ali nije ona sva proeuropska. Kakva je uloga Hrvatske u tome? Ili – bolje rečeno – kakav bi trebao biti interes Hrvatske da pomogne svojoj malobrojnoj zajednici u Crnoj Gori. I ovdje je odgovor jasan, bar nama koji smo blizu Boki, kao i samim Bokeljima, samo ne znamo u kolikoj je mjeri taj odgovor jasan i Zrinjevcu. Ne samo da Hrvatska ima obvezu pomoći Hrvatima u Crnoj Gori, nego je to i njezin prvorazredni politički interes. Zajednička kultura, koja bi se putem Boke i Bokelja trebala 'preliti' na širi crnogorski prostor, a vrata su širom otvorena, može biti ključna karika u 'izvlačenju' Crne Gore iz kulturološkoga zagrljaja njezina sjevernoga susjeda, koji na svaki način nastoji očuvati svoj utjecaj, pa – kao što se to zorno osjeća i danas u Kotoru – čini to na sve moguće načine, uključivo i (figurativno rečeno) 'ratom' između dvije Crkve – Srpske, koja po svaku cijenu pokušava zadržati svoju dominaciju, i Crnogorske, koja se bori za oduzetu joj samostalnost, kao i imovinu.
U svemu ovom raduje spoznaja da mnogi gradovi u Hrvatskoj podupiru djelatnost Hrvatskoga građanskog društva iz Kotora, koje je razvilo bogate kulturne aktivnosti, uključivo i izdavanje vlastitoga glasila (Hrvatski glasnik), ali nema financijske snage za njihovo pokriće. Prijatelji spominju angažman Dubrovačko-neretvanske županije: poklonila je božićni koncert komornoga orkestra, održan u katedrali, kao i već spomenuto gostovanje Bokelja prošloga proljeća u Gradu. Sve im to puno znači. Grad Dubrovnik u tome malo zaostaje, ali se nadaju boljem. Naravno da naši Bokelji zaslužuju potporu, ali ne samo iz Dubrovnika, nego prvenstveno sustavnu potporu od Republike Hrvatske.
Zadržavaju me prijatelji, nije dug put do Grada, a ja nastojim poći. Pa im odajem razlog svoje žurbe - moram napisati dnevnik. Prihvatiše, dobro je to i za njih. A i za nas, pratit će se pollitika i u Kotoru.
Ned, 03/02/2008 - 22:06 — ragusa
Nikad ti ne bih mogao reći zbogom,
zemljo neizrecive ljepote,
dok samac u daljini kročim trudnom nogom
i svaki dan tvoj žudim, što mi ga udes ote.
(Frano Alfirević: Spomen na Boku)
Iznenađenje ili ne – na dan svetoga Vlaha ragusa u Kotoru! Jednom ranijom prigodom najavih priču na ovu temu – pa evo je.
Dakle, danas je sveti Vlaho i Dan grada Dubrovnika, svečana proslava u Gradu. Pisao sam nešto o tome u prethodnom dnevniku prije dva dana. A danas odlučih – za razliku od ranijih godina – ne na Stradun, nego pravac – Kotor! Raniji dogovor s prijateljima iz Boke. I povod za priču koja na prvi pogled ne pripada ovdje. Ali pojavit će se razlog, ne sumnjajte.
Dubrovnik i Kotor slave svoga sveca zaštitnika istoga dana – 3. veljače. A ne radi se o istom svecu što ga različito zovu, nego o različitim svecima. Stoljetni rivalitet dva grada 'lomio' se i na njihovim središnjim proslavama, nije to bilo dobro i jednom je presječeno – oba će slaviti istoga dana. Čuo sam nekad tu priču, zaboravih detalje. Legenda ili stvarnost – nisam to uspio provjeriti ni danas u Kotoru, moji prijatelji ne znaju za to, ali znaju da negdje u studenom ima mali sveti Tripun, ne slavi se, ali postoji. Vjerojatno ne bez razloga. Davno je to bilo, u moderna vremena i legende padaju u zaborav.
I tako, eto mene u Kotoru jutros prije devet i po. Susrećem se s prijateljima, srdačan pozdrav, čestitanje feste ... slično k'o u Gradu. A festu pratimo od početka. Izlazi kotorska glazba na gradska vrata, za njom odred Bokeljske mornarice i postrojavaju se. S druge strane pristiže tivatska glazba i njihov odred. Spajaju se bokeljski mornari u jednu postrojbu, stare odore i oružja (i mnogi mornari su vremešni, ali ima i mladih), sve je spremno za ulazak u grad.
Žurimo pred katedralu zauzeti mjesto pored ograde na trgu, tu će Bokeljska mornarica izvesti svoje čuveno kolo. Skupilo se dosta svijeta, pred ulazom u katedralu biskupi i uglednici. Neke prepoznajem, a svima imena čujem na početku mise, pa evo ih. Biskupi Juraj Jezerinac (vojni ordinarij HV), Slobodan Štambuk (hvarsko-bračko-viški), Ðuro Ðuđa (grkokatolički apostolski egzarh Crne Gore i Srbije), te domaći biskup Ilija Janjić. Tu je i gradonačelnica Kotora Marija Ćatović i njezin zamjenik, potom dr. Petar Turčinović i Božo Vodopija, naši veleposlanik i generalni konzul, potom veleposlanici više zemalja (Austrije, Njemačke, Mađarske...), ali i dubrovačko-neretvanski dožupan Miše Galjuf. Sigurno je i delegacija Bokelja pošla na festu u Grad. Davni rivaliteti su prošlost, u današnjem vremenu trebamo poštovati i posjećivati jedni druge, uostalom, zato se i ja odazvah jednom takvom pozivu. Vidim i hodočasnike iz Hrvatske, među kojima se posebno ističu Blaćani s Korčule. Bratovština svete Vincence u 'punom sastavu' i s barjakom, obučeni u svoje odore (slične ministrantskim) u pratnji svoje limene glazbe – sama mladost, također u lijepim novim odorama, crveno i bijelo – što bi mi u Dubrovniku rekli, od gusta ih je viđe'.
Točno u 10 sati stiže Bokeljska mornarica na trg u zajedničkoj pratnji kotorske i tivatske glazbe. Postrojavaju se pred crkvom. Stiže i admiral dr. Miloš Milošević (časni starina od 88 godina, visok i mršav, povjesničar iz Dobrote). Prima prijavak i obilazi postrojbu, pozdravlja barjak svetoga Tripuna i crnogorsku zastavu. Nebo sivo, počinje i po koja kap kiše, otvaraju se kišobrani, valjda kiša neće pokvariti festu. Dio mornara ostaje, a plesači se spremaju za ples. Ipak, nebo se smilovalo, zatvaramo kišobrane.
Samo jednom godišnje izvodi Bokeljska mornarica svoje prastaro kolo, i to na dan svetoga Tripuna ispred kotorske katedrale. Jedini izuzetak su eventualna gostovanja izvan Kotora, kakvo je bilo i prošloga proljeća u Gradu, ispred crkve svetoga Vlaha. Prisjećam se toga njihova nastupa. Krasan sunčan dan, dolaze oni s Pila u dvoredu Stradunom, predvođeni kotorskom glazbom, izvanredan prizor. Vidio je Stradun mnoge vrijedne nastupe, daleko od toga, ali i Bokeljska mornarica, povijesna postrojba koja datira iz pradavne 809. godine, i njezin nastup pred crkvom svetoga Vlaha sigurno je događaj vrijedan pamćenja. Slično je bilo i danas u Kotoru. Izvode oni svoje mornarsko kolo, škljocaju aparati i snimaju kamere. U samoj završnici otvara se kolo, u njegovo središte ulaze admirali – veliki (dr. Milošević) i mali (dječak Marko Luković) – s barjaktarima, te gradonačelnica i biskupi. Emocije se osjećaju u zraku, odzvanja pljesak brojne publike... Svi se upućujemo u crkvu.
Citiranim stihovima Frana Alfirevića iz pjesme Spomen na Boku započeo je i mons. Juraj Jezerinac svoju propovijed u kotorskoj katedrali. Ne morate mi vjerovati, ali jedino što sam unaprijed planirao za ovaj dnevnik, baš je citiranje tih stihova na njegovu početku. Valjda je Bog tako htio da ih čujem i iz biskupovih usta. Pitate se o čemu je još govorio vojni ordinarij? Ako ste to pomislili, nije njegova propovijed razlog ovoga dnevnika. Pohvala multikulturnalnosti i multikonfesionalnosti Boke, te uzornom suživotu njezinih žitelja. Ali i potreba da Europa ugradi svoje kršćanske korijene u temeljne akte svoga suvremenog zajedništva. Gorljiv kao i obično, ali i uvjerljiv, bez bilo čega što bi se u ovoj osjetljivoj sredini moglo doživjeti kao problematično. Zna on svoj posao, 'provokacije' su za 'domaći teren'.
Procesija slična onoj u Gradu, zvone gradska zvona ... samo što Kotor nije Dubrovnik. Uske i nepravilne ulice, često uže od dva metra, zapinju barjaci i baldahin o žice razapete među kućama. Ni približno tako veličanstveno kao u Gradu, iako je sadržajno jako slično. Ali ima i razlika. Prolazimo pored pravoslavnih crkava. Otvorena su im vrata, svećenici stoje ispred i odaju počast svetom Tripunu. Jedna, i to čudna izgleda, u tome odskače – svećenici kade tamjanom prema procesiji, a jedan momak povlači konop zvona na novoj preslici, čiji se zvuk utapa u skoro zaglušujuću zvonjavu.
Prijatelji mi tumače situaciju. To je tradicija, ali ima i novosti. Tako su prošle godine pravoslavne crkve bile zatvorene, a njihovi svećenici nisu pozdravili procesiju. Bio je to odgovor Srpske pravoslavne crkve (SPC) na zvonjavu zvona katoličkih crkava u Boki, kojima je obilježeno izglasavanje neovisnosti Crne Gore na referendumu. Vjerojatno vam je poznato i ono o borbi Crnogorske pravoslavne crkve (CPC) za autokefalnost, o protivljenju SPC tome, kao i povijesne činjenice o dokidanju autokefalnosti CPC nakon formiranja kraljevine SHS, preteče prve Jugoslavije. A stiže i objašnjenje o onoj crkvi čudna izgleda i srdačnijem odavanju počasti. To je crnogorska crkva, zapravo kuća koja je pripadala Kotorskoj biskupiji, a ova ju je poklonila CPC-i! Zato mi ta zgrada, onako u prolazu, i nije djelovala kao crkva. Zapravo je to obična gradska kuća s postavljenom preslicom i zvonom poviše ulaza. I tako, svako naše malo misto ima svoje čari ..., što bi rekao nenadmašni Smoje.
Odlazimo na objed. Lijepa domaća atmosfera. A tema za razgovor napretek. Nastavljamo s komentarima feste, ali i širih okolnosti. Poznato vam je kako je prošao dubrovački kraj u Domovinskom ratu, a agresija je stigla i iz Crne Gore. U Morinju je bio logor u kojem je nastradao nemali broj ljudi. Ali, na svoj način, nastradali su i Hrvati u Boki, bila su to za njih teška vremena. Mnogi su i trajno napustili Boku. Ovi koji su ostali zaslužuju naše poštovanje i pomoć. U Crnoj Gori je 8-9 tisuća Hrvata, od toga 6-7 tisuća u Boki kotorskoj. Čak oko 60% ukupne kulturno-povijesne baštine Crne Gore čini baština naših Bokelja. Znamo li koliki je teret na toj malobrojnoj skupini naših sunarodnjaka da opstane i sačuva svoju kulturno-povijesnu baštinu? Je li to samo njihova odgovornost?
Lako je odgovoriti na ova pitanja, ali treba nešto i učiniti. Bitno je poboljšan položaj Hrvata u Boki nakon stjecanja neovisnosti Crne Gore, čemu su i sami odlučno doprinijeli. Uživaju oni poštovanje proeuropske Crne Gore, ali nije ona sva proeuropska. Kakva je uloga Hrvatske u tome? Ili – bolje rečeno – kakav bi trebao biti interes Hrvatske da pomogne svojoj malobrojnoj zajednici u Crnoj Gori. I ovdje je odgovor jasan, bar nama koji smo blizu Boki, kao i samim Bokeljima, samo ne znamo u kolikoj je mjeri taj odgovor jasan i Zrinjevcu. Ne samo da Hrvatska ima obvezu pomoći Hrvatima u Crnoj Gori, nego je to i njezin prvorazredni politički interes. Zajednička kultura, koja bi se putem Boke i Bokelja trebala 'preliti' na širi crnogorski prostor, a vrata su širom otvorena, može biti ključna karika u 'izvlačenju' Crne Gore iz kulturološkoga zagrljaja njezina sjevernoga susjeda, koji na svaki način nastoji očuvati svoj utjecaj, pa – kao što se to zorno osjeća i danas u Kotoru – čini to na sve moguće načine, uključivo i (figurativno rečeno) 'ratom' između dvije Crkve – Srpske, koja po svaku cijenu pokušava zadržati svoju dominaciju, i Crnogorske, koja se bori za oduzetu joj samostalnost, kao i imovinu.
U svemu ovom raduje spoznaja da mnogi gradovi u Hrvatskoj podupiru djelatnost Hrvatskoga građanskog društva iz Kotora, koje je razvilo bogate kulturne aktivnosti, uključivo i izdavanje vlastitoga glasila (Hrvatski glasnik), ali nema financijske snage za njihovo pokriće. Prijatelji spominju angažman Dubrovačko-neretvanske županije: poklonila je božićni koncert komornoga orkestra, održan u katedrali, kao i već spomenuto gostovanje Bokelja prošloga proljeća u Gradu. Sve im to puno znači. Grad Dubrovnik u tome malo zaostaje, ali se nadaju boljem. Naravno da naši Bokelji zaslužuju potporu, ali ne samo iz Dubrovnika, nego prvenstveno sustavnu potporu od Republike Hrvatske.
Zadržavaju me prijatelji, nije dug put do Grada, a ja nastojim poći. Pa im odajem razlog svoje žurbe - moram napisati dnevnik. Prihvatiše, dobro je to i za njih. A i za nas, pratit će se pollitika i u Kotoru.
