Na blagdan blažene Marije Petković prvo euharistijsko slavlje bilo je u 7.00 sati u svetištu.

Predvodio ga je fra Ante Crnčević, OFM, provincije Presvetog Otkupitelja. Euharistijsko slavlje u 8 sati predvodio je o. Marko Kornelije Glogović, pavlin,a u 10 sati don Jure Vrdoljak, župnik župe sv. Mateja u Splitu u koncelebraciji s don Petrom Palićem, vikarom dubrovačke biskupije, don Matom Karamatićem, župnikom u Smokvici, fra Dujom Bobanom, župnikom u Vancouveru, don Nikolom Beretićem, župnikom u Blatu i don Vladom Markićem, župnikom u Lumbardi. Za vrijeme ovog euharistijskog slavlja bila je ujedno i proslava 25. i 50. obljetnice redovničkih zavjeta sestara. S.M. Leopolda Tomić obnovila je pred provincijalnom predstojnicom s.M. Nelijom Pavlović, svoje predanje Gospodinu nakon 25 godina, a s.M. Eleonora Merković, s.M. Marinka Piljić, s.M. Vitomira Piljić, s.M. Albina Mašina, s.M. Valerijana Perinić i s.M. Lidija Stantić nakon 50 godina redovničkih zavjeta. pjevao je zbor mladih Stope.

Svečani program započeo je u 18.30 sati. Na Plokati ispred župne crkve Svih Svetih izveden je »Blatski tanac« i viteška igra »Kumpanija«.

U 19.00 sati krenula je procesija s relikvijarom blažene Marije Propetog Isusa Petković iz svetišta u kojoj je pomoćni biskup zagrebački mons. Ivan Šaško, nosio relikvijar bl. Marije Propetog Isusa. Procesiju su predvodili bratimi bratovština sv. Vincence pod zaštitom Srca Isusova i Svih svetih sa svojim procesionalnim raspelima i barjacima. U procesiji su sudjelovale članice Franjevačkog svjetovnog reda, puhački orkestri Narodne glazbe i Hrvatske glazbene udruge »Sv. Vincenca«, djeca iz vrtića »Marija Petković«, dječji župni zbor, pjevački zbor župe Svih svetih, kumpanjoli i tancarice u tradicionalnim blatskim nošnjama, sestre Dominikanke iz Korčule, sestre iz Družbe Kćeri Milosrđa, ministranti, svećenici te veliko mnoštvo vjernika. Po dolasku procesije na plokatu ispred župne crkve Svih svetih, započelo je svečano euharistijsko slavlje uz koncelebraciju petnaest svećenika.

Donosimo nekoliko misli iz homilije mons. Ivans Šaška:

»Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni? To je pitanje čovjeka kojemu se žurilo, koji je dotrčao Isusu po važan odgovor. Možda smo naviknuti na to pitanje, možda smo previdjeli ipak njegovu plemenitost. Taj čovjek nije tražio ni bogatstvo, ni moć, zdravlje, ni znanje. Tražio je vječni život I to ne tako da mu bude jednostavno dan. On ne traži: Bože, daj mi, nego pita: što ja moram učiniti. Ako smo se navikli na to pitanje, dobro je u svome srcu, najprije sebi reći kako glasi naše pitanje, naša molba u susretu s Isusom.

Zavirimo u sebe i pitajmo se: je li nam do vječnoga života ili do nečeg drugog? Naše pitanje Isusu, kako glasi? Traže li naši suvremenici vječni život? Osjete li oni da ja nama, Crkvi, to pitanje najvažnije? I vidi li se u našem življenju na zemlji da smo privučeni ljepotom neba?

S kolikim poštovanjem trebamo gledati na čovjeka koji je na Isusovo pitanje o zapovijedima rekao da ih je sve čuvao od mladosti. Zapovijedi su jednake i onda i danas. Od toga moramo krenuti da bismo shvatili čudan obrat i odlazak ovog čovjeka u smrknutost.

Zahtjev upućen čovjeku da proda i razdjeli sve što ima pripada prvoj ploči: Ja sam Gospodin Bog tvoj, nemaj drugih bogova uz mene. Kako bismo Boga imali kao jedinu stvarnu vrijednost, shvaćamo da trebamo izabrati između onog što imamo i onoga što nam nedostaje. To odvajanje od onoga što smatramo svojom sigurnošću na zemlji najveći je čin klanjanja. Bogat je čovjek na početku dotrčao i kleknuo. Trebao je to učiniti na kraju, ne na početku. Na kraju nije imao snage za klanjanje nego za odlazak. Tugu i smrknutost donijela je njegova navezanost na zemaljsko.

Bog je uistinu siromašan i slab prema ljudskoj slobodi. I nema druge snage da zadrži čovjeka osim pogleda ispunjenog ljubavlju. Učiteljev pogled ne govori mi o tome što nemam, nego o onome što nisam.

Drage sestre Kćeri Milosrđa, vaša prisutnost je znak zaodjenutosti Kristom i Božjom ljubavlju, znak da smo kao kršćani u svijetu Kristov miomiris, koji treba svaki čovjek. Vaše ime i djelovanje poziv je svakom čovjeku da prihvatimo jedno i jedino važno, da ne gajimo tvrdoću srca nego blagost, da umjesto oholosti živimo poniznost, umjesto gorčine, strpljivost. Taj govor ostaje proročki u svakome vremenu, jer je duboko istinit. Bogataš pita Isusa, što mi je činiti da baštinim život vječni, da baštinim, ne da steknem jer svaki je život dar i usmjeren je prema vječnosti. O tome govori milosrđe. Isus i u ovoj euharistiji govori: to činite meni na spomen. Isuse, što mi je činiti. Njegov je govor tu: ovo činite meni na spomen, misleći na ono što je On učinio dvojim milosrđem, svojom žrtvom, prigibajući se na ljudsku bijedu.

Činiti ono što je činila blažena Marija Propetog. Kršćanskom jednostavnošću govoriti i ljudskom blizinom koja otkriva Božju blizinu. Činiti ono što čine njezine Kćeri Milosrđa, dok se brinu, dok odgajaju djecu i mlade, dok upućuju ljude na milosrdno lice nebeskog Oca.

Nisu rijetki oni koji danas govore o siromaštvu, ali su rijetki koji pitaju: što mi je činiti? Puno ih je koji kažu da nam je potrebno više solidarnosti, ali se premalo vidi spremnost na žrtvu. Često se susrećemo s riječima i programima za boljitak Hrvatske, ne želeći vidjeti ono jedno što Hrvatskoj nedostaje. Zato je dragocjena hrabra blaženica iz Blata koja produžuje Isusov odgovor, upućuje na Križ i na vrijednost neba. Tko god je našemu narodu nudio radost bez Boga i bogatstvo bez Krista, ostavio je za sobom samo tugu. Sveci uvijek upućuju na nebo, čvrsti poput kamenoga stupovlja, kada je u pitanju istina.

Nakon sinoćnje šetnje Blatom zapisao sam riječi koje ostavljam i vama:

Blažena Marijo od Propetog Krista, k tebi nas je dovela sveta snaga ista, kom ti si bila mlada odjevena. Predivna si slika ispod Božjeg kista u more umočena, a suza iscijeđena daje da blista darom, dok privlačiš nas žarom nebeske blizine. U mirisu blagog lipina lista, u siromaštvu vrednijem od samoga zlata, donoseći pogled ljudskosti, topline i vodiš nas u vječnost s Korčule iz Blata zagovorom svojim bdijući nad nama, narodom Božjim i zemljom Hrvata«.

Na završetku propovijedi mons. Šaško je zaključio: »Braćo i sestre, radosna Hrvatska ne živi od sebičnosti i najviše na zemlji vidi onaj, tko je zagledan u nebo. I vrijeme je najviše ispunio onaj tko ga je ispraznio za vječnost. Zato, hvala ti blažena Marijo. Vidiš ponovno svoju crkvu i svoj narod. Ne zaboravi nas, ne zaboravi, nego nam uvijek daruj dobar miris Krista, miris koji blaži poput tvojih lipa iz rodnoga Blata«.

tekst i foto: s.M. Jasminka Gašparović