Pod sloganom „Vukovar – mjesto posebnog domovinskog pijeteta“ ovu godinu obilježava se 30. obljetnica stradanja Vukovara i Škabrnje.

Hrvatski sabor u ožujku 2020. godine donio je Zakon o proglašenju Vukovara mjestom posebnog domovinskog pijeteta te se otada 18. studeni obilježava kao Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje. Taj dan odajemo dodatnu počast svim hrvatskim braniteljima i žrtvama koje su donijele pobjedu u Domovinskom ratu i koje su zaslužne za našu slobodu te im još jednom iskazujemo našu zahvalnost.

Vukovar je mjesto posebnog domovinskog pijeteta zbog svoje važne uloge i mjesta u povijesti uspostave samostalne, neovisne, suverene i demokratske hrvatske države te predstavlja simbol hrabrosti, žrtve, pobjede i zajedništva u Domovinskom ratu, kao i Škabrnja, koja je jedno od mjesta najvećeg stradanja. Pijetet i sjećanje posvećeni su također i onim žrtvama i stradalnicima Domovinskog rata koji su nestali i čije sudbine su još uvijek nepoznate.

Taj dan se vraćamo u ne tako davnu, ali iznimno značajnu povijest za Hrvatsku. U svojim mislima, u tišini i melankoliji i sjeti ponosno se prisjećamo žrtava Vukovara i Škabrnje, ali i svih žrtava. Naših palih boraca, nedužnih civila, djece, baka i djedova, stričeva i strina, ujaka i ujni, očeva i majka, naših prijatelja.

Bitka za Vukovar počela je 25. kolovoza 1991. godine, a završila 18. studenoga 1991. godine slomom obrane grada. Tijekom agresije u Vukovaru je, prema podacima Hrvatskog sanitetskog stožera, do 19. studenoga 1991. godine poginulo 450 branitelja i 1350 civila, od toga 86 djece.

Škabrnja je, uz Vukovar, simbol stradanja Hrvatske u Domovinskom ratu. U Škabrnji je 18. studenoga 1991. godine ubijeno i masakrirano 43 civila i 15 hrvatskih branitelja. Sveukupno u Domovinskom ratu, Škabrnja je imala 55 civilnih žrtava i 25 poginulih branitelja. Nakon rata još je šest mještana stradalo od zaostalih minsko-eksplozivnih sredstava. Do oslobođenja mjesta u Oluji 1995. godine, u Škabrnji je ubijeno 86 osoba.

"Iz Vukovara se ne može otići sasvim, premda su mnogi pokušavali. Moguće je taj grad napustiti na neko vrijeme, moguće je čak ponekad imati i osjećaj da smo posve prekinuli s njim, ali definitivnog rastanka s Vukovarom nema. Mogao bih vam sada unedogled navoditi primjere: bilo je ljudi koji su se otisnuli na drugi kraj svijeta, bilo je ljudi kojima se Vukovar smrtno zamjerio, bilo je ljudi koji su se čak i zarekli da se onamo više neće vraćati. Ali nikome to nije pošlo za rukom. Svi su se vratili, prije ili poslije, pa makar samo zato da bi ponovo odlučili da više neće dolaziti u Vukovar, i da bi ponovo mogli prekršiti to obećanje." (Pavao Pavličić o vukovarskoj tragediji između ostalog u svom djelu Dunav/P.S.1991. Vukovarske razglednice).